NEKE PROŠLE STVARI.....

Dobrodošli na moj blog

27.03.2013.

Izbliza...

Prsnulo je staklo u snovima zauvijek teškim za njeno izmučeno tijelo..Našla se među hiljadama komadića svjetlucavih sječiva,krv se u tankom mlazu slila niz šaku,dobro je prošla..Ne znam je li ga više našla u sjećanju kakvog ga je htjela pamtiti,ni zašto mu se javila tu noć,tek draga uspomena da ostane,pa ni to.Nije ona bila ništa posebno,nije ni predstavljena tako,kad bolje razmislim nisu je ni upoznali,na slici koju su svi gledali stajala je druga kraj njega..Ne,ne druga,prva i jedina..Nismo odglumili baš sve,voljeli smo se mi,morali smo..Samo,u međuvremenu nije slušala onaj tihi glas iznutra,parao joj je uši,ali ona mu nije popuštala,strpljenje-mislila je-to će je spasiti.To će ih spasiti.A onda...ko će koga više gurnuti dole,ko je gori postao,izvještačen smijeh i par djetinjih laži,činjenica da je pobijeđena,slomljena,a nije to pokazala.Poslužila se niskim udarcima,ali kao da je sebe udarala.Nisu to bile suze što se slijevaju niz blijedo lice,to je bila samo neka gorka tečnost satkana od par promašenih ljubavi,svađa i još poneke sitnice..samo to.Porodična fotografija kojoj pripada,ne zavidi joj,možda je baš to njena sreća.Njoj je ostala cesta u noći,trenutak dok je držao njenu ruku i obrisi noćnih svjetala što su osvjetljavala drago lice koje je netremice gledala,slušajući jedinu pjesmu koju su oboje voljeli i koju joj je puštao više puta.. Prolazeći kroz tuđe živote,izgubila je svoju nevinost.Nestala je u snu o njemu.Pucalo je srce u njoj kao zveket čaša kojima su nazdravljali,vrisku je zatomila muzika smijeha i sreće,nije znao,nije je osjećao.Ostadosmo u mraku,onom u kojem se odvijaju svi moji snovi,košmarni,bespoštedni.Vidjela je nepoznato lice nekog koga je dobro znala.Ali njega više nije mogla da voli.

28.12.2012.

Bilo je dovoljno..svega..

Plašila sam se dubine,hladnoće i tame mora.Što sam dalje plivala,postajalo je sve dublje,hladnije i tamnije.Opirala sam se. Šta sve čovjek neće izmisliti da opravda neoprostivo.I sad te grlim u snu.Sinoć sam te tako čvrsto držala da su me ruke boljele kad sam se probudila.Isto ti se vraćam i isto krvarim.I dalje me život vodi kao slikara koji bi da ponovi svoju najbolju sliku.Kiše padaju.Jedna ponovljena noć,kroz oči se prolomio jedan poznati prizor,noge mi je prepolovio drhtaj,uzdah je ostao..zgrčen..Jedna stanica,polasci.Slomila sam se u hiljadu komada,ali sam naučila da ne pravim buku.Suze su izlizana stvar.Vidiš,tako je suđeno.Jedno od nas dvoje,ipak,mora otići.Na kraju sam ja ta koja odlazi.Znam,trebalo je da bude proljeće,a bila je zima,unaprijed preboljena.Jedne takve zime je u mojoj krvi zaspalo biće najsjajnijih očiju.Ostalo je malo ljubavi u mom tijelu i jedno platno za sliku ovog nespretnog slikara.Plašila sam se dubine,hladnoće i tame mora.Opirala sam se.Kad sam prestala da se opirem,shvatila sam da je to more život.

30.10.2012.

Daleko si....

Pravim korake,odlučne,brze,kao pamuk lake..kao da ne nosim gvožđe teže od mene same umjesto srca.I ne,ne podsjeća me taj put na tebe,mi smo bili negdje drugo..mi smo imali nešto drugo,mi smo drugo..tek jedno mjesto,pusto i hladno gdje smo čekali našu prvu vožnju autobusom zajedno.Prvu i posljednju.Sjećam se,osjećala sam se tada kao da smo - sami svoji,izbjeglice iz besmisla.Rekla sam ti tad da bih trebala zapisati taj datum.Kako samo često kažemo ono što će biti,a da nismo ni svjesni toga.Nisam zapisala taj dan,taj mjesec,tu godinu.Ovu godinu.Ali nisam zaboravila.Nisam zaboravila da je sve bilo baš kako treba.I da kroz tu sreću nisam vidjela kraj.Došao je nenadano,baš kao i ti u moj život.Ne znam gdje si noćas.Još te ima u mom tijelu.

29.10.2012.

"Ne smijem sebi dozvoliti da te previše zavolim."

Slažem se,nisam željela da se rastanemo,možda je malo polomljenog stakla moglo da pomogne.U ovoj gorkoj tišini odlučila sam da oprostim...greške koje se mogu napraviti kad se previše voli.Slažem se,mala djevojčica u meni te je tražila,čuvao si me,štitio,ukrala sam tu krv koja nije trebalo da se dijeli.Na kraju riječi,snova,vrištala sam..nisam htjela taj rat u sebi.U toj kući od kamena đavo nas je gledao kako plešemo.Volim te..kao čovjeka koji ja više nisam..tako te volim..

22.10.2012.

Ono što je naše,ostaje uvijek naše..

Možda neću kroz život ići uz tebe,ali sam uvijek iza tebe. Sreća je meni često bila samo san.Tebi želim da bude stvarnost. Još malo..sretan ti rođendan..

07.10.2012.

dal' još nedostaješ ..... ?

san u očima, daljina u željama, načas kao da smo životni saputnici, tvoja sam isto kao prije .. zatvorim oči i vidim sve što bi trebalo da boli, a ne boli. Toplina tvoje dukserice, tvog tijela, morala sam to učiniti; stati pred tebe,vidjeti te,zagrliti, a ostati dobro .... " .. i nemoj više da pomisliš takve gluposti,utuvi to sebi tu - prstom upire u moje srce. " Tako jest i tako mora biti.. Pobijedila sam sebe!

16.09.2012.

...

Laku noć ti još poželim svaku noć...

06.09.2012.

Čovjek je pomalo usamljen u pustinji.Čovjek je najviše usamljen među ljudima.

"Odrasli vole brojke.Kad im pričate o nekom novom prijatelju,nikad vas ne pitaju za najbitnije.Nikad vam ne kažu:kakav mu je glas,koje igre voli,skuplja li leptire? Nego vas pitaju:koliko je star,koliko ima braće,koliko je težak,koliko zarađuje njegov otac? I tek tad misle da ga poznaju.Ako odraslima kažete:vidio sam divnu kuću sa golubovima na krovu,oni nisu u stanju da zamisle tu kuću.Treba im reći:vidio sam kuću koja vrijedi sto hiljada franaka.Onda oni uzvikuju:kako je lijepa! Vi im tako kažete:Dokaz da je Mali Princ postojao je taj što je bio prekrasan,što se smijao i što je želio prijatelja.Oni će slegnuti ramenima i smatrat će vas djetetom!Ali kao im kažete:planeta s koje je došao je asteroid B612-bit će uvjereni i pustit će vas na miru.Takvi su oni.Ne treba im zamjeriti. Ono što je značajno,to se ne vidi.Tako je sa cvijetom.Ako voliš jedan cvijet koji se nalazi na nekoj planeti,onda je noću lijepo posmatrati nebo.Tad su sve zvijezde rascvjetane.Gledat ćeš noću zvijezde.Moja zvijezda bit će za tebe samo jedna od zvijezda i tad ćeš voljeti sve da ih gledaš.Ljudi imaju zvijezde koje nisu iste.Za one koji putuju,one su vodiči.Za druge su samo male svijetle tačke.Za učenjake su problemi.Ali sve te zvijezde šute..A ti ćeš imati zvijezde kao niko dosad.Kad ih noću budeš gledao,činit će ti se da se sve zvijezde smiju jer na jednoj od njih ja stanujem,jer ću se na jednoj od njih ja smijati.Ti ćeš tako imati zvijezde koje se smiju.I kad budeš htio da se utješiš,sjetit ćeš se da si me upoznao.Zaželjet ćeš da se sa mnom smiješ.Ponekad ćeš otvoriti prozor,tako od tuge..A tvoji prijatelji će se čuditi što se smiješ gledajući u nebo.Tad ćeš im ti reći:zvijezde me nasmijavaju.Oni će misliti da si lud. Sad sam se malo utješio.To jest..ne sasvim..Ali,volim noću slušati zvijezde.Kao pet stotina miliona praporaca.Samo,zaboravio sam da dodam kaiš na brnjicu koju sam nacrtao za Malog Princa.Nikad neće moći privezati svoju ovcu.Pa se pitam:šta li se događa na njegovoj planeti? Može lahko biti da je ovca pojela cvijet..A ponekad kažem sebi:sigurno nije! Mali Princ stavlja svoj cvijet svaku noć pod stakleno zvono i dobro nadgleda svoju ovcu.I tad sam srećan.I sve se zvijezde tiho smiju.Ponekad opet kažem u sebi:često je čovjek rasijan,jedno veče zaboravi stakleno zvono,a ovca pak nečujno izađe..I tad se svi praporci pretvaraju u suze.Za mene i za vas koji volite Malog Princa ništa nije isto u svijetu ako negdje,na nekoj planeti,neka ovca pojede ili ne pojede jednu ružu.Pogledajte nebo i upitajte se:Da li je ovca pojela cvijet? I vidjet ćete kako se sve mijenja.I NIKO NIKAD NEĆE RAZUMJETI DA JE TO TAKO VAŽNO! Šta me najviše očarava u Malom Princu je njegova vjernost ruži,ta slika cvijeta koja zrači u njemu poput plamena svjetiljke,čak i kad spava..Treba čuvati svjetiljke.Svaki dašak vjetra može da ih ugasi..... Volio sam da sam počeo ovu priču poput bajki,da sam rekao:bio jednom jedan Mali Princ,stanovao je na planeti jedva većoj od njega samog i želio je da ima prijatelja..."

24.08.2012.

Nenadano..

Prelete tako slutnje iznad moje duge bez boja,skupi se srce pa plašljivo kucka,u sobičku tijesnom od teškog vazduha.Sve što je daleko tako je blizu,zatvara se krug,spaja početak i kraj i sve je odjednom opet tu i sve je isto,možda previše isto..Neshvaćenost duše što ranjena kroz borbe se vuče,bez pravog cilja,bez imalo snage,uveli su neki davni cvjetovi,na njihovom mjestu niču novi po svemu isti ni po čemu slični.Oblaci se ne razilaze,tu su nada mnom,vjerni pratioci što ne donose kišu ni oslobađanje,sužavaju se vidici zaklonjeni prošlošću,zgrćem prašinu i bacam je niz vjetar,ali vjetar mi je vraća i baca u oči što slijepe su na pogreške,beznadežno se hvatajući za ono lijepo što je..Ne znam šta osjećam ili samo ne osjećam,teško se pomijeram,svaki dan je jedan korak.Ne vjerujem.Prošlo je dosta vremena,a ja ti još ne vjerujem.Sklonila sam se kao kuče otjerano s nečijeg praga,grčila u hladnom krilu života,skretala s tvoga puta da izbjegnem,da pobjegnem.Nisam bila jača.Sve te vraćalo meni,mali podsjetnici na veliku ljubav.Ne plaču oči,neće biti gore,ne može.Nedopustivo je i misliti o tome.Sumnja tišti,najgore je osuditi čovjeka na čekanje,čekanje je gore i od zaborava..Upalit ću svjetlo i razgoniti misli,udahnut duboko i dozvati samo onu noć,nestvarnu,čarobnu i vjerovati u ono u što želim..dok ne svane....

09.07.2012.

Još jedna noć..

Svi ti prošli životi,prehodani kilometri,različite uloge,prećutano,izrečeno,uzaludno..Uvijek ista poznata slika.Svake večeri zablješte ulične svjetiljke duž ceste,kojom je prošlo nebrojeno vozila u brzini za nečim,u pravcu za negdje,u potrazi za konačnim odredištem.Ništa se ne mijenja među ovim zidovima.Soba puna presanjanih snova,onih često neodsanjanih do kraja,mnogih prebrzo i uvijek naglo prekinutih,previše onih koje sam tek željela odsanjati,još više onih koje nisam željela usniti..Kroz strahove,vječiti mrak,onaj dio duše koji ostaje budan i kad spavam,nije mi dao mira..Bježim,suviše često,uvijek od nekog,ali nikad nekom;ne vičem "upomoć",ljude ne doživljavam,prolazim kroz njih kao kroz hologram,nepokolebljivo znam da od njih nema nikakve koristi;tražim smisao,ali ostaje mi skriven,tražim razloge,ali nisu opravdani.Uvijek tako-bijeg,možda od same sebe,od suočavanja sa svim u sebi,ne razumijevam psihologiju snova,ne uspijevam povezati čudno,zbunjujuće,teško,neobično,opominjuće,prijeteće,bez početka,bez kraja,promjenjivo,nelogično,sve,samo ne normalno..Opisati ne znam,izgubi se lahko ono malo tanuših niti što samo ponekad povežu poneki dio sna.Čežnje,htijenja,želje,težine bdiju mi nad snovima..Ali najgore je to što...neke noćne more ne prestaju kad otvorimo oči.


Stariji postovi