NEKE PROŠLE STVARI.....

Istovremeno se čini kao da su prošla tri dana i tri hiljade dana.Nikako tri godine.

Gledam na sat i znam da si sad sretan.Vidim te pred sobom,iako smo kilometrima daleko,čujem tvoj smijeh,osjećam te..I tad sam shvatila..da je tvoja sreća važnija.Da mi nije žao što ova pobjeda nije pripala meni jer jeste tebi.. i to je bitno.Nije ovo poraz.Tvoja pobjeda je i moja pobjeda.Uvijek budi tako sretan,uvijek slavi i neka ti oči uvijek sijaju od radosti.

Dugi su dani sebični,uzimaju za sebe,grabe iz bunara vremena,ne ostavljajući nigdje ništa,otimaj se,zapadne te samo količina što je kradom uzmeš iz šaka im gramzivih.Ne guram se u tom redu,ni da mogu,ne bih se puno trudila,čemu,šta god dobijem,u tome nećeš biti ti.Prehodala bih svijet,uzduž i poprijeko,iks puta,samo da dođem do tebe,planine i opasne klance u noći,strmoglave litice i strašne močvare,prijateće šume i crne oluje,šta to može da me uplaši ako znam da idem tebi.Strah je malen naspram boli.U tom životu sam umrla.A onda samo nastavila da postojim.Govorim ti,ali vazduh rasprši riječi;sanjam te,ali buđenje te odnese sa sobom;gledam te,ali slika nikada ne oživi;tražim te,ali očima ostaješ nedostižna.Ništa nije onako kako se piše.Kažem im najdraži,a nisu;najdraža ti si.Kažem da ih volim najviše,a ne volim;nikog kao tebe.Kažem im puno toga,a u meni sve nijemo šuti.Bez drhtaja srca..bez saosjećajnosti duše..bez grumena volje..Puštam lakše nego prije.Svejedno.Ravnodušnost je sveprisutna.Jer ti se ne vraćaš.Meni se ne vraćaš.

Hodiš mojim ulicama,tamo gdje stanu moje stope i tvoje ostave trag,udišeš zrak iz mog svijeta,bez pitanja dijeliš moj dio neba..Ne želim,ostavi to malo parče planete samo meni,kloni se mjesta gdje pijem jutarnju kafu i zamišljeno gledam kroz njihove prozore.. Ostavljam ti sve,svaku laž koju si sam skrojio,ja ovaj put,ruku na srce,nisam lagala,ostavljam ti sve uspomene da te nikad ne sjete na mene jer i neće,puštao si moju ruku umjesto da je držiš,ostavljam ti sliku na kojoj nema nas dvoje,ostavljam ti sutra koje nije namijenjeno nama,ostavljam ti jutro da se nemaš čega sjetiti jer nijedno nismo dočekali skupa,ostavljam ti sve poruke koje sam izbrisala,pa..nije da su bile iskrene..Ostavljam sve puteve kojima nisam mogla poći,ostavljam staru kajdanku da je neko drugi iscrta novim milozvučnim notama,ostavljam praznu stolicu na kojoj sam nekad kraj tebe sjedila i ono malo našeg što je bilo..Neočekivani susret bez ijedne emocije,a onda otkrijem da nisi sam.Neka..Ali,koliko je prošlo? Mjesec dana.Nekome premalo.Nekome dovoljno.Sanjam neke uzvišenije snove,gradim neke veće planove,i sve je s razlogom i vrijedno zahvale,negdje nešto tamo čeka na mene..Noćas ću zaboraviti da si bliže nego što sam slutila,da neka druga gleda sjaj u tvojim očima,da postoji kao što sam nekad ja.Pametni zamjenu brzo nađu.Ne mari..Znaš,napokon imaš nekog po svojoj mjeri.Kažu-nikad ne reci nikad.Kažem-nikad ne reci UVIJEK.

Gledam mirno i pribrano u tamu jer se ne bojim više prošlosti.Gledam u njene ugašene oči i ne sklanjam pogled s nje.Čak joj idem u susret,pustim misli da odu,a kad se vrate,ne nose mi više strah i užas nego snagu.Čekala sam na neki vihor koji bi me odnio i spasio,a sve je bilo lažno,ali nisam to osjetila.I sad je tu.Lomi se sve što se može slomiti,puca sve što je mukom zašiveno.Mislila sam da je rastanak uvijek i kraj.Danas znam:Rastanak je napuštanje.I nema kraja.Jedan dio mog života bio je u službi razaranja,pripada mržnji,ogorčenju,bijesu.Ali život mi je ostao.A to je,izgleda,zadatak.Zato..Ići ću dalje i ako bih kadgod htjela da ostanem.Ima mnogo šta da se izgradi i skoro sve da se popravi,ima šta da se radi i iskopa sve što su godinama zatrpavale krhotine koje su na kraju svega ostajale.Tražit ću svoje mjesto.Onda će mrtvi šutjeti i prošlost me neće progoniti.Danas znam da je u životu sve možda samo pripremanje,u mnogim neprospavanim noćima,u mnogim prolivenim suzama.Hoću da počnem.To neće biti ostvarenje o kojem sam sanjala u ranoj mladosti i koje sam očekivala poslije tolikih godina.To će biti put kao i drugi putevi,s kamenjem i razrivenim dijelovima.Bit ću sama.Ponekad ću,možda,naći nekog za jedan dio puta,za uvijek,sigurno ne.Znam da ću još često morati da podignem ruksak kad su mi ramena već umorna,svakako ću još mnogo puta oklijevati na raskršćima i granicama i ostavljaću ponešto i posrtaću i padaću,ali ću uvijek ponovo ustajati,neću ostati da ležim,ići ću dalje i neću se vraćati.Možda nikad više neću biti sasvim srećna,možda je život to već razorio,i uvijek ću biti rasijana i nesigurna i nigdje se neću sasvim svojski osjećati,ali zacijelo neću nikad više biti ni ovako nesrećna jer će me uvijek nešto držati,pa bile to samo moje noge.

Vedrinom ponovo stečenog života-tako sam htjela da počnem.Ali dani mi se krune pod prstima,prolaze u beznačajnim i površnim djelima i kad se osvrnem,vidim da ništa nije učinjeno.Ova praznina..ne pristaje u ovaj život ovdje.Osjećam da ne razumiju,ni ljubav više ne može da pomogne.Šta mi je ostalo od svih poletnih snova o ljubavi..čežnja za nježnosti,za pravim riječima,za jakim osjećanjima.Htjela bih da se izvučem iz užasne jednolikosti posljednjih godina.Ali šta bi bilo kad bi se to zaista ostvarilo,kad bi me zaista našla ona mekoća i širina,kad bi se zaista našao neko dobar,zar se ne bi,u posljednjem trenutku,uvukla u to slika učinjenog,kao tamna opomena koju ne znam da protumačim,koju neću da vidim,od koje se okrećem,uvijek u čudnom strahu da će nešto upropastiti,da će mi opet ono malo sreće umaći..Suviše često mi je ponešto umaklo..I šta je postalo od dobrog učenika,osim što se izgubio u prosječnosti i podređenosti.Samo su loši đaci unaprijedili svijet.Zavidim im na jasnom i jednostavnom životu.Svakog ko se smije i ko je sretan htjela bih da pitam kako živi.Možda bi neko od njih mogao da mi kaže nešto što bi pomoglo.Ili je ovo život? Ova jednolika ravnomjernost dana i sati? Kako to u suštini malo ispunjava! Bezgranično sam umorna.Iz ogledala me gleda tuđe lice.Moje lice.Ustanem,sklonim ga i stavim u jedan ugao,staklom okrenutim prema zidu.Pobjegla sam od sjenke,ali sam trčala ukrug i sjenka me stigla.Mislila sam da juri za mnom,a nisam znala da je ja za sobom vučem,da je i ona,nijema,uvijek tamo gdje sam ja,da nije iza mene nego u meni samoj.Da je prošlost bila spokojna i bez preloma,mnogo šta toplo i blisko raslo bi sa mnom,držalo me i čuvalo.Ovako,sve biješe polomljeno,sva potištena mladost,sputana čežnja i potreba za nježnošću bacila se na mene svom težinom.Suviše često mi je ponešto umaklo.Nekad ništa manje nego sam život.

Kakve su to strmoglave dubine koje ni ne slutiš,ne vidiš ih pred sobom i ne možeš jer tu su,u tebi,pored tebe,pod tobom.Nikad ne pomisli da će biti dobro jer ne može i neće,ne zaslužuješ,to pravo pripada drugome.Padaš na istim mjestima,zatvaraš oči pred istim greškama da ne vidiš kako ih,kao po šablonu,opet ponavljaš,po koji put,zbog koga? Zapitaš li se ikad,ali zaista,zbog koga? Guraš svoj život ustranu, zaboravljaš na svoje želje,na sve ono što jesi.Ako postojiš uopće u tom rasulu,ako si to više ti.A znaš da nisi i svega si svjesna,pa opet rado primiš tu dozu anestezije,protuotrova za vlastiti otrov,pustiš da utrne na tom mjestu da bar nakratko ne osjetiš,da pretrpiš,čemu ustvari? Nema tu odgovora,nema tu sreće,nema ljubavi,nema tebe.Šta podrazumijevaju pod izrazom "normalno"? Neka mi neko kaže jer ja to izgleda pogrešno tumačim.Šta tražiti od života kad će ti ionako dati ono što on želi,neće ti izgraditi mostove prema obali na koju bi da odeš. Razočarenje.Jedna riječ,opisa na pretek.Stvarno nemam snage za dalje.

Ne.Neću pisati velike riječi.Rodit ću se opet,neće biti prvi put,da krenem iznova,sa sobom.Neću biti loša,to nikako,samo onako..Da se prestane mučiti jadno srce,ionako sam mu puno zla nanijela.Nekad prosto tako..shvatiš.Sve su to bljedunjave iluzije,mađioničarski trikovi koji traju koliko i njihova izvedba na sceni,kao sve je tu,a nije,to se očima samo učinilo,mrak me guta,ne osjećam.Nijanse tuge ovlaže mi trepuške i treba mi ne znam šta..Gubim se u želji da ne bude tako,da nisi siromašan u sebi,da značim.A ne značim.Neću pisati velike riječi.Ne dolazi do tebe što ti pokušavam reći,ne znaš čitati između redova,ne znaš čitati ni da ti napišem velikim štampanim slovima.Za tebe će uvijek biti mala,nerazumljiva,strana.A ne bih ja mogla tako,koliko sutra bismo dočekali,dvije duše kao tužne razlike,isti jastuk,ali snovi drugi.Jedno pored drugog,obraz na obrazu,dišeš mi na usta,zjenica u zjenici,pa zašto onda kad pružim ruku prema tebi ne mogu te dodirnuti,u istom krevetu udaljeni miljama jedno od drugog,jedno pored drugog.Ne ide da hodam ulicama mokrim pod kišnim nebom,kasno je,kažu,a drugi dan tek počinje,što me ne puste,htjela bih da dišem..Molim se..da bude dobro,da se više nikad ne preda,da ne popusti,ni ja to ne bih mogla podnijeti.Podsjetila me na mene,na ono mračno doba za koje često mislim da je prošlo,zakopavam ga uvijek sve dublje,ali vješto nađe neku rupicu kroz koju uzima zrak pa ostaje živo,vrati se tek onako da me podsjeti,šta sam bila,ko sam bila.Prošla sam što i ona,naravno da me nepopravljivo povrijedilo,lomilo i uništavalo,a eto,kao da je više snage bilo u mom nego u njenom krhkom,naivnom srcu.Nisam više onako ogorčena,mislila sam da je čak i bijes nestao,a onda shvatim da sam te ove godine vidjela pet dana.Pet od tristošezdesetpet.Ti ni ne znaš da ti treba oprostiti sve te dane u kojima te nije bilo.Ali pusti me prvo da ih izračunam,puno je to dana u puno godina..Neću o tome,nemam volje zbrajati prazne dane.Ne želim više ostavljati stranice svog života neispisanim,biće bolje, kažem..nadam se.A nada je nekad poput mora sadržanog u jednoj kapi.Neću ni tebi pisati velike riječi.Neki ljudi ne znaju šta će s njima.Rodit ću se ponovo,znat ću da ne trošim sebe,znat ću da ne dajem previše jer dijamant se lahko pretvori u ugalj u rukama koje ne znaju da ga cijene.Tješi me ova kiša,sklonit ću se pod pokrivač da ne vidim.Jer..kao i uvijek,baš kao i uvijek,doći će novi dan.

Uskoro će i prvi snijeg padati..radujem mu se kao malo dijete novoj igrački.A onda se pitam,šta je to tako tužno i čežnjivo u zimskim noćima,zašto u najljepšem pogledu na svjetlucavu bijelu čaroliju ima nešto gotovo opipljivo bolno.A trebalo bi biti lišeno svake težine,trebalo bi biti lahko i nježno baš poput tih bijelih topljivih mrvica.Čudno.Kako mi je sve lijepo i drago obavezno i teško.Bacila bih puno toga da sagori do pepela,da nestane kao da nikad nije ni postojalo,izbijelila bih tintu da nestane svaki obris slova koja su tvorila priču mog života.Htjela bih reći da se ne kajem kad pogledam unazad.Da mi nije žao ni zbog čega.Da bih sve opet ponovo.Lagala bih.Kajem se kad pogledam unazad.Žao mi je zbog puno čega.Ne bih skoro ništa opet ponovo.Bila bih druga osoba.Druga i drugačija.Nju bih htjela upoznati.Možda ona ne bi bila ovako usamljena.Možda je u tome odgovor.Možda je sva ova težina upravo zato što nemam s kim podijeliti ono što me usrećuje.Pogriješila sam što sam opet dozvolila sebi da padnem na isto mjesto,da opet po svojoj želji,zarijem onaj isti nož u svoje grudi.Zar sam poslije svega i mogla očekivati od bilo koga da me neće iznevjeriti? Naravno da sam to očekivala.I iščekivala.Ne zakine me niko nikad,ni jedan jedini put.Ali,nevjerovatno je da sam se opet razočarala.A samo sam htjela biti bitna.Previše tražim od ljudi.Ionako mi ništa dobro nisu dali.Radujem se snijegu koji će padati.A znam da će me rastužiti...

Samo ponekad,na tvoj rođendan, ja osjetim bol u grudima.Samo ponekad, na tvoj rođendan, ja osjetim da nemam nikoga.